Skoro svakodnevno u stomatološkim ambulantama čujemo rečenice: „Odmah da vam kažem, ja se strašno bojim!“ ili „Imam ogroman strah!“, pa čak i „Imate li nešto da me uspavate?“. Najčešće je prisutan strah od stomatološke bušilice, zatim igle, odnosno anestezije. Zaista stomatolog ima veliki izazov ispred sebe, prvo da pacijenta oslobodi od straha (ukoliko je moguće bezbolnom i brzom intervencijom), a potom da riješi problem zbog kojeg je pacijent došao.
Porijeklo straha je različito. Uglavnom je riječ o nekom ranijem bolnom iskustvu kod stomatologa. Potom, djeca se ne vode na vrijeme na prvi pregled, često se straše i ucjenjuju pričama da će ići kod zubara da im vadi zub ako ne budu dobri, da će dobiti „vakcinu“ itd. Naravno da će kasnije imati strah od nečeg što im je prikazano kao najgore i kao kazna.
Naš strah je često iracionalan, te moramo biti svjesni da ga možemo prevazići. Govorim o odraslim osobama, koji se vode logikom. Jasno je da djeca imaju strah od nečeg nepoznatog, pogotovo ako su strašeni gore pobrojanim rečenicama. Ali mi nismo djeca, zar ne!? Ako ste imali neko ranije loše iskustvo, ili ako niste zadovoljni radom nekog stomatologa, potražite drugo mišljenje. Potreban je samo jedan odlazak i da se uvjerite da uz pažljiv rad strah biva prevaziđen. Svakim narednim odlaskom kod stomatologa biće vam sve lakše. Ako se bojite kritike od strane stomatologa, morate shvatiti da je samo ukazano na stanje koje morate popraviti, na higijenu koju morate poboljšati i da je sve rečeno za vaše dobro. Ukoliko se plašite bola, postoji lokalna anestezija koja će ga eliminisati, ako se bojite uboda igle, postoje gelovi i sprejevi kojima se obezboli mjesto uboda pa je bol sveden na minimum.
Pacijenti koji osjećaju veliki strah ili nekontrolisani strah jesu kandidati za tzv. svjesnu sedaciju. Svjesna sedacija se koristi uglavnom prilikom zahtjevnih i dugotrajnih zahvata, a naročito hirurških i imaplantoloških. Sedativ se aplikuje intravenski prije inetrvencije (vene podlaktice), a mjesto rada u ustima se anestezira klasičnom lokalnom anestezijom. Pacijent samostalno diše, svjestan je svega što se dešava oko njega i može da razgovara sa terapeutom.
Na kraju, ne smijemo živjeti u strahu, jer nas on sa vremenom sve više i više lišava kvaliteta života (u ovom slučaju zdravlja). Što duže izbjegavamo odlazak zubaru, strah je sve veći, stanje se pogoršava, a kasnije komplikacije su sve veće. Takođe, da bismo mogli da rastemo, razvijamo se i živimo punim plućima moramo prebroditi svoje strahove. Zato, ako imate strah od zubara, pronađite koji je “razlog” za ovaj strah i slobodno razgovarajte o njemu sa vašim stomatologom.
Ako se pitate kada otići na pregled, a imate strah od istog – bolje prije nego kasnije!
Nenad Srdić
doktor stomatologije
